Podravina u mom srcu

     Prije svega zahvalna sam kolegici Draženki Jalšić Emerčić što je odvojila čitav utorak 24.05.2011. za nas, studente i profesore na Katedri za muzeologiju. Zahvaljujući njoj, ja sam imala priliku šutjeti gotovo čitavo vrijeme, a što za jednog profesora znači da je bio taj dan na odmoru. No, zato je moj mozak muzeologa neprestano radio – divio se odličnom unutrašnjem uređenju koprivničke Galerija slika, zapazio tragove prelijepog i funkcionalnog vrta u Kući Malančec, osjetio ludu dramatiku unutrašnjosti Gradskog muzeja, a u kojoj su svako malo u vizure tradicionalnog postava ulazile istraživačke sonde itd. Priču o Galeriji u Hlebinama poznajem iz oba očišta – očišta koprivničkih muzealaca i općinara u Hlebinama, no ipak me je unutarnje uređenje obradovalo, jednako kao i vrhunska djela naših „naivaca“ unutar kojih je doista moguće u punom značenju riječi – meditirati. Što reći o Ivanu Večenaju, a s kojim sam osjetila, utvaram si, posebno zajedništvo od prve. Na kraju i nažalost prekratko ... Repaš. Želite li nastaviti druženje sa šumom i djelima fotoaparata njena upravitelja ing. Zvonimira Ištvana, posjetite njegovu izložbu fotografija u Direkciji Hrvatskih željeznica u Mihanovićevoj 12 koja je otvorena 14.06. Preko njega Podravina je došla za nama u Zagreb, a preko Večenajavih pjesama, od kojih za vas izdvajam Zonkraj Drave, zauvijek je ostala.

Prof. dr. sc. Žarka Vujić

Zonkraj Drave

Zonkraj Drave lepa je ravnica,
z jene Drava a z druge granica.
Šmrčki cvrče, čičur si popeva,
ševa z kukmom oblake zadeva.

Prekodravje, pole okre Gole,
sto put z mukom preorano pole.
V Božji ruki prva šaka blata,
v naši hiži šenica od zlata.

Kam god ideš puta znaš,
pole je kak pajdaš.
Jemput zemeš, tri put daš,
pole ja kak očenaš.

Zonkraj Drave zavičaj počiva,
greje sonce a rosica vmiva.
Dok ga orjem preveč mi je blata,
dok ga slikam fali mi još zlata.

Ivan Večenaj