![muzeo[b]log](https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEhqeWWQWLKTMaBcD3fQOLKP_t1rylszzMBfUdnkugioxIM-L3AqCXcAnHRkzpx6tqId7Xz9F1XWbnGYuMXOMTZF4u5NU44iqZNyIxLyf9EoMbu0jb8gW_OzJ4Y1Epwlg4iob8YYoLtJQtvU/s718/banner_1.JPG)
.jpg)
(Foto: MGZ)
IAKO JE SMRT BILA U NJEMU, MGZ NIJE UMRO!
Od prosinca prošle do veljače ove godine u Muzeju grada Zagreba javnost je imala priliku vidjeti povremenu izložbu pod nazivom Mors porta vitae – smrt vrata života: stara zagrebačka groblja i pogrebi. Bila je riječ o pomalo škakljivoj temi detaljno predstavljenoj u pogledu dvaju aspekata – pitanja umiranja kao sastavnog dijela ljudskog života te povijesnih lokaliteta koji su Zagrepčane prošlih stoljeća vezivali uz vječni život, dakle groblja. U skladu s tom raščlambom, i sama je izložba bila podijeljena na dva dijela, pri čemu je prvi sadržavao osam tematskih područja vezanih za kršćansku percepciju smrti općenito i njeno prakticiranje u obredima te običajima koji su pratili završetak jednog života. Druga cjelina, s fokusom na nekadašnjim zagrebačkim grobljima, bila je, za razliku od prve, prezentirana u vremenskim i prostornim okvirima te usredotočena na podatke važne za zagrebačku povijest. Ovoj izložbi privukla me, prije svega, specifična problematika, usudila bih ju se označiti ''naprednom'' za hrvatske muzeje koji većinu svoje pažnje poklanjaju umjetničkim aspektima fundusa, gotovo uvijek težeći obznani nečega što je naj- u bilo kojem pogledu, zapostavljajući time stvarni svijet u kojem djeluju. Slijedeći reci donose par muzeoloških opažanja s moja dva posjeta dotičnoj izložbi.
O prostoru
Činjenica da se izložba održala u tavanskom prostoru, kojeg MGZ ima na raspolaganju za povremene izložbe, imala je višestruk odjek na kvalitetu doživljaja. Prije svega, uspinjanje kroz ostatak muzeja do željenog tavana omogućuje posjetitelju polagan prijelaz iz ''uličnog'' u ''muzejski'' način funkcioniranja, a uspješnost ove psihološke promjene jedna je od tema suvremene muzeologije. S druge strane, nije se lako oteti dojmu klaustrofobičnosti prostora, s obzirom na skučenost ambijenta i strogo određen smjer kretanja. Koliko god intrigantan bio tavanski prostor, njegovi nagibi krova ipak ''pritišću'' posjetitelja. Promatrajući odnos veličine prostora i količine izložaka te popratnog materijala, uviđa se znatna prevaga drugoga. Rečeno primjerom, grupi ljudi, ako je riječ o doista zainteresiranim pojedincima[1] teško je simultano pratiti tijek izložbe, a da se pritom ne sudare, budući da je priličan broj tekstova i dvodimenzionalnih izložaka (fotografije, dokumenti i sl.) predstavljen na pojedinom panou unutar sasvim male jedinice prostora. Izdvajanje prapovijesnog dijela zagrebačke priče o grobljima u zasebnu prostoriju bila je dobra odluka, kojom se na pravi način iskoristila izoliranost te male sobe, budući da je dotično razdoblje sasvim drugačije od onih koja su uslijedila.
(Foto: MGZ)
O dizajnu
Može se reći da je pokušaj stvaranja odgovarajućeg ambijenta, onog koji će posjetiteljima olakšati ''uživljavanje'' u tematiku istodobno im približavajući neke njene aspekte, bio uspješan. Odabir crne i ljubičaste boje kao svojevrsnog medija koji prenosi svima jasnu poruku tuge, izvrstan je primjer korištenja potencijala osjetilnog doživljaja koje posjeduju boje. Isto vrijedi i za glazbenu kulisu, u čijih se 55 minuta moglo, među ostalima, čuti i ulomke iz sakralnih djela Vatroslava Lisinskog i Blagoja Berse. Jednostavan font doprinio je preglednosti tekstova, dok je asocijacija slova ''t'' na križ zgodno upotpunila namjeru autora da skrenu pažnju na kršćansko poimanje smrti. U spomenutoj prostoriji rezerviranoj za prapovijesne izloške, osim već prisutne aure izoliranosti od ostatka izložbe, nije bilo muzeografskih pomagala koja bi posjetitelju približila to specifično vrijeme. Očekivala sam npr. djelomično rekonstruiran ambijent jednog groba, jer laboratorijski čiste vitrine s uredno poredanim nalazima ne govore dovoljno. Didaktički sasvim privlačan pokušaj objašnjenja liburnskog cipusa i japodske urne (rukom nacrtane sheme na zidu) nažalost nije bio popraćen detaljnijim tumačenjem. Možda su u pitanju tek moje nedoumice u razumijevanju skica te bi bilo idealno saznati što ostali korisnici misle o dostatnosti ovog tipa informiranja.
(Foto: MGZ)
Razina svjetlosti po mom mišljenju trebala je biti manja, kako bi se i nešto prigušenijom osvijetljenošću doprinijelo adekvatnoj atmosferi, pri čemu se ne bi narušila kvaliteta promatranja, jer je, kako je poznato, ljudsko oko izuzetno adaptivan organ - ovu činjenicu muzejski dizajneri koriste u svom radu već godinama.
Korištenje audio-vizualnih materijala uvijek je dobrodošlo, a na ovoj su izložbi doživljaj upotpunile snimke sprovoda hrvatskih političara, žrtava atentata u beogradskoj skupštini 1928., i prosječnih zagrebačkih pogreba iz 70-tih. Ono što je nedostajalo svakako je bio zvuk, jer današnji posjetitelj ne živi u dobu nijemog filma i kao takav prešutno zahtjeva ono što smatra integralnim dijelom filma. Ako i za film iz 1928. ne postoje zvučni zapisi, vrlo dobro rješenje bili bi snimljeni komentari, koji bi npr. ukazivali na detalje kada su isti u kadru (kojim se ulicama prolazilo, tko je sve prisustvovao, itd.). Tim načinom pružanja informacija razbija se monotonija čitanja, a i posjetitelju je mnogo lakše povezati netom izrečene informacije s upravo prikazivanim sadržajem. Suprotno tome, kada se tekstom objašnjavaju pojedinosti videa, upitno je hoće li korisnik shvatiti pročitano i uspješno ga detektirati na filmu. Snimiti komentare na nijemi film ne treba tumačiti kao iskrivljavanje povijesti. Interpretacija još, koliko znam, nije ''ubila'' ni jedan artefakt. Dapače, ona predmetima udahnjuje život. Primjer za to dala je zanimljiva kontekstualizacija nalaza četiri zlatnika u grobu br. 74 kod kapele sv. Marije na Griču. Kako se zvukom (bilo pridruženim, bilo autentičnim) ne bi ometalo posjetitelje koji se u danom trenutku ne nalaze pred ekranom, ili ih izložak ne zanima, rješenje su slušalice, koje učinkovito sprečavaju miješanje zvuka filma sa zvukom zvučne kulise.
Kad sam se već dotakla filmova i onoga što im nedostaje, spomenut ću još jedan aspekt u kojeg moderna muzeologija polaže mnogo, a vjerujem da se njegova odsutnost u ovoj izložbi, kako je to slučaj s većinom hrvatskih izložbi, negativno odrazila na posjetiteljevo iskustvo. Ukratko, bila bih veoma zahvalna da je ispred ekrana bila stolica! Kako pripadam u studier vrstu posjetitelja (čak sam i vodila bilješke za ovu kritiku, koje li noćne more za staromodne kustose!), a izložba je obilovala materijalom, već sam pri kraju prvog dijela bila dobrano umorna i vapila sam za mjestom za odmor. Nažalost, jedino dostupno bilo je ono namijenjeno čuvarici, pa sam, priznajem, iskoristila njenu odsutnost. Mada je u danim prostornim okolnostima bilo neizvedivo postaviti bilo kakvo mjesto za sjedenje ispred postojećih videa, pokoji stolac na manje frekventnim lokacijama poslužio bi svrsi. Udoban muzej onaj je čiji će korisnici lakše i više uživati u svom posjetu, i u njega će se lakše vratiti.
U temu udobnosti ulazi i pitanje fizičke čitljivosti, odnosno dostupnosti, legendi. Promatrajući posjetitelje na Noći muzeja, uočila sam da je većina muškaraca, a i više pripadnice nježnijeg spola, u iščitavanju pojedinih legendi (pa i promatranju dotičnih fotografija) dospijevala u poprilično pogrbljen položaj. Neke su, naime, bile postavljene na visinu od tek 1.2 metra. Posve je nepotrebno iznositi razloge zbog kojih je ovakav položaj neprimjeren. Svoju sumnju potvrdila sam upitima samih korisnika, pa tim više vjerujem da pravila vezana uz tzv. očište doista imaju smisla.
Očekivani, ali ne i opravdavajući, alibi za prenisko smještene legende bio bi nedostatak prostora. Neke od ploha doista su bile preopterećene materijalom. No, ovdje bi valjalo poraditi na uzroku, a ne posljedici, te ili smanjiti zgusnutost izložaka i teksta njihovim odvajanjem ili, kada potonje nije moguće zbog nedostatka prostora, odlučiti se za najefektnije i najvažnije izloške.
(Foto: MGZ)
O diskursu
Promatrana izložba donijela je veliko mnoštvo informacija, pri čemu je prednost bila njihova hijerarhizacija upotrebom uvodnih paragrafa, dok su dijelovi dotične teme podijeljeni u manje tekstualne cjeline, a detalji o izlošcima bili su uobičajno dostupni putem legendi. Nedostatak je bio povremeno odviše znanstveni diskurs te prevelika količina podataka. Znajući da su najrjeđi posjetitelji koji čitaju baš svaki redak, nema potrebe gomilati stručne izraze i ići u najmanje povijesne detalje. Posebno ne kada je u pitanju tako mali prostor poput MGZ-ovog tavanskog. Pri tome posebno upozoravam da određeni latinski termini nisu bili prevedeni, kao da se očekuje od korisnika da dođu s njihovim predznanjem. Prosječni građanin zasiguno ne zna što znači ime psalma ''Miserere'', kakva je to misa ''pro infirmo'' niti što je to ''oficij'', ''katafalk'', ''lafeta'', ''libacija'', ''klepsidora''. Uputno je uvijek i dosljedno provoditi objašnjavanje stranih termina te ih, kada god je to moguće, zamijeniti domaćima, ili ih u najmanju ruku pojasniti. U muzejskoj edukaciji nema podrazumijevanja, niti onoga što je korisnik ''već morao znati''. Niti svaki vlada latinskim, niti mu imena poput Lelje Dobronić ili Artura Schneidera, da spomenem neke od primjera, nešto znače. Kada ih se navodi u tekstu, valja spomenuti da je riječ o znanstvenim autoritetima, stavljajući njihove profesije ispred samog imena (''povjesničarka i arheologinja''; ''povjesničar umjetnosti''), čime se olakšava razumijevanje teksta svima, pa i onim neupućenijim posjetiteljima. Uvjerenja sam da je važno da muzej ne patronizira svisoka svojim korisnicima, da ih ne dovodi u neugodnu situaciju odvećom stručnošću te da ne bude namijenjen samo visoko obrazovnim članovima zajednice.
Zaključak
Unatoč iznesenim kritikama, smatram da je ova izložba bila vrlo dobra, posebno iz tematske perspektive. Prerijetko se hrvatski muzeji upuštaju u društveno angažirane projekte poput ovog, težeći promišljanju jednog izuzetno važnog aspekta ljudskog postojanja, koji ne zaobilazi nikoga, a to je smrt. U tom smislu MGZ pokazuje da je u pionirima suvremene muzejske djelatnosti naše domovine te sam njegovim djelatnicima zahvalna na hrabrosti da se uhvate u koštac s teškim, pa čak i nedostižnim, ali istodobno prevažnim temama.
Petra Blažević
