... heritage is a process of cultural production, and (that) the disciplines involved in heritage research and practices are themselves involved in making heritage. 

 Prof. Laurajane Smith

 

Nakon poduže stanke vraćamo se s novostima na naš mali blog...

Iako je semestar već u punom tijeku, nedvojbeno ga je obilježio vrlo kasni početak nastave. No također, mnogo toga se promijenilo na Katedri za muzeologiju i upravljanje baštinom. Jedan od značajnijih događaja jest preuzimanje funkcije predstojnika Katedre od strane prof. Žarke Vujić. Već na prvom radnom sastanku donesene su neke odluke i dogovori koji bi trebali ići u smjeru poboljšanja kvalitete nastave i općenito funkcioniranja i komunikacije Katedre sa studentima. Pokušaj održavanja bloga živim i u pokretu jedna je od odluka sastanka.

Ovaj blog zamišljen je kao pomalo neobavezno i neformalno mjesto informiranja o svijetu muzeja i baštine općenito. Osim informacija i crtica iz svijeta baštine, ovdje bi se trebale naći i kritike, članci, intervjui, izvještaji s terenskih nastava te sve ostale potencijalne zanimljivosti.

Na blogu biste stoga uskoro trebali pročitati koje su novosti vezane uz nastavu, intervju s prof. Žarkom Vujić, izvještaj s ICOFOM-ove konferencije u Tunisu i još mnogo toga...

Stroga, pratite i čitajte nas :)

 

Sretan vam Međunarodni dan muzeja!

"Every year since 1977, International Museum Day is held worldwide sometime around 18 May. From America and Oceania to Europe, Asia and Africa, International Museum Day aims to increase public awareness of the role of museums in developing society.

The theme for 2012 is Museums in a Changing World. New challenges, New inspirations.

Today, the world is changing faster than ever. New technology delivers new ideas, gigabytes of information, news of an increasingly unstable climate, all shared by social media. Modern museums must compete for an audible voice against the furious pace of this background.
Museums in a Changing World is recognition that institutions are faced with interpreting, and existing in, a field that is becoming increasingly fluid. Each may face a unique set of goals, interests and audiences."

ICOM IMD 2012

Reklama za muzejski izložbu?!

Osvrti i kritike

                                                                                   (Foto: MGZ)

 

IAKO JE SMRT BILA U NJEMU, MGZ NIJE UMRO!

Od prosinca prošle do veljače ove godine u Muzeju grada Zagreba javnost je imala priliku vidjeti povremenu izložbu pod nazivom Mors porta vitae – smrt vrata života: stara zagrebačka groblja i pogrebi. Bila je riječ o pomalo škakljivoj temi detaljno predstavljenoj u pogledu dvaju aspekata – pitanja umiranja kao sastavnog dijela ljudskog života te povijesnih lokaliteta koji su Zagrepčane prošlih stoljeća vezivali uz vječni život, dakle groblja. U skladu s tom raščlambom, i sama je izložba bila podijeljena na dva dijela, pri čemu je prvi sadržavao osam tematskih područja vezanih za kršćansku percepciju smrti općenito i njeno prakticiranje u obredima te običajima koji su pratili završetak jednog života.  Druga cjelina, s fokusom na nekadašnjim zagrebačkim grobljima, bila je, za razliku od prve, prezentirana u vremenskim i prostornim okvirima te usredotočena na podatke važne za zagrebačku povijest. Ovoj izložbi privukla me, prije svega, specifična problematika, usudila bih ju se označiti ''naprednom'' za hrvatske muzeje koji većinu svoje pažnje poklanjaju umjetničkim aspektima fundusa, gotovo uvijek težeći obznani nečega što je naj- u bilo kojem pogledu, zapostavljajući time stvarni svijet u kojem djeluju. Slijedeći reci donose par muzeoloških opažanja s moja dva posjeta dotičnoj izložbi.

O prostoru

Činjenica da se izložba održala u tavanskom prostoru, kojeg MGZ ima na raspolaganju za povremene izložbe, imala je višestruk odjek na kvalitetu doživljaja. Prije svega, uspinjanje kroz ostatak muzeja do željenog tavana omogućuje posjetitelju polagan prijelaz iz ''uličnog'' u ''muzejski'' način funkcioniranja, a uspješnost ove psihološke promjene jedna je od tema suvremene muzeologije. S druge strane, nije se lako oteti dojmu klaustrofobičnosti prostora, s obzirom na skučenost ambijenta i strogo određen smjer kretanja. Koliko god intrigantan bio tavanski prostor, njegovi nagibi krova ipak ''pritišću'' posjetitelja. Promatrajući odnos veličine prostora i količine izložaka te popratnog materijala, uviđa se znatna prevaga drugoga. Rečeno primjerom, grupi ljudi, ako je riječ o doista zainteresiranim pojedincima[1] teško je simultano pratiti tijek izložbe, a da se pritom ne sudare, budući da je priličan broj tekstova i dvodimenzionalnih izložaka (fotografije, dokumenti i sl.) predstavljen na pojedinom panou unutar sasvim male jedinice prostora. Izdvajanje prapovijesnog dijela zagrebačke priče o grobljima u zasebnu prostoriju bila je dobra odluka, kojom se na pravi način iskoristila izoliranost te male sobe, budući da je dotično razdoblje sasvim drugačije od onih koja su uslijedila.

                                               (Foto: MGZ)

O dizajnu

Može se reći da je pokušaj stvaranja odgovarajućeg ambijenta, onog koji će posjetiteljima olakšati ''uživljavanje'' u tematiku istodobno im približavajući neke njene aspekte, bio uspješan. Odabir crne i ljubičaste boje kao svojevrsnog medija koji prenosi svima jasnu poruku tuge, izvrstan je primjer korištenja potencijala osjetilnog doživljaja koje posjeduju boje. Isto vrijedi i za glazbenu kulisu, u čijih se 55 minuta moglo, među ostalima, čuti i ulomke iz sakralnih djela Vatroslava Lisinskog i Blagoja Berse. Jednostavan font doprinio je preglednosti tekstova, dok je asocijacija slova ''t'' na križ zgodno upotpunila namjeru autora da skrenu pažnju na kršćansko poimanje smrti. U spomenutoj prostoriji rezerviranoj za prapovijesne izloške, osim već prisutne aure izoliranosti od ostatka izložbe, nije bilo muzeografskih pomagala koja bi posjetitelju približila to specifično vrijeme. Očekivala sam npr. djelomično rekonstruiran ambijent jednog groba, jer laboratorijski čiste vitrine s uredno poredanim nalazima ne govore dovoljno. Didaktički sasvim privlačan pokušaj objašnjenja liburnskog cipusa i japodske urne (rukom nacrtane sheme na zidu) nažalost nije bio popraćen detaljnijim tumačenjem. Možda su u pitanju tek moje nedoumice u razumijevanju skica te bi bilo idealno saznati što ostali korisnici misle o dostatnosti ovog tipa informiranja. 

                                       (Foto: MGZ)

Razina svjetlosti po mom mišljenju trebala je biti manja, kako bi se i nešto prigušenijom osvijetljenošću doprinijelo adekvatnoj atmosferi, pri čemu se ne bi narušila kvaliteta promatranja, jer je, kako je poznato, ljudsko oko izuzetno adaptivan organ - ovu činjenicu muzejski dizajneri koriste u svom radu već godinama.

Korištenje audio-vizualnih materijala uvijek je dobrodošlo, a na ovoj su izložbi doživljaj upotpunile snimke sprovoda hrvatskih političara, žrtava atentata u beogradskoj skupštini 1928., i prosječnih zagrebačkih pogreba iz 70-tih. Ono što je nedostajalo svakako je bio zvuk, jer današnji posjetitelj ne živi u dobu nijemog filma i kao takav prešutno zahtjeva ono što smatra integralnim dijelom filma. Ako i za film iz 1928. ne postoje zvučni zapisi, vrlo dobro rješenje bili bi snimljeni komentari, koji bi npr. ukazivali na detalje  kada su isti u kadru (kojim se ulicama prolazilo, tko je sve prisustvovao, itd.). Tim načinom pružanja informacija razbija se monotonija čitanja, a i posjetitelju je mnogo lakše povezati netom izrečene informacije s upravo prikazivanim sadržajem. Suprotno tome, kada se tekstom objašnjavaju pojedinosti videa, upitno je hoće li korisnik shvatiti pročitano i uspješno ga detektirati na filmu. Snimiti komentare na nijemi film ne treba tumačiti kao iskrivljavanje povijesti. Interpretacija još, koliko znam, nije ''ubila'' ni jedan artefakt. Dapače, ona predmetima udahnjuje život. Primjer za to dala je zanimljiva kontekstualizacija nalaza četiri zlatnika u grobu br. 74 kod kapele sv. Marije na Griču. Kako se zvukom (bilo pridruženim, bilo autentičnim) ne bi ometalo posjetitelje koji se u danom trenutku ne nalaze pred ekranom, ili ih izložak ne zanima, rješenje su slušalice, koje učinkovito sprečavaju miješanje zvuka filma sa zvukom zvučne kulise.

Kad sam se već dotakla filmova i onoga što im nedostaje, spomenut ću još jedan aspekt u kojeg moderna muzeologija polaže mnogo, a vjerujem da se njegova odsutnost u ovoj izložbi, kako je to slučaj s većinom hrvatskih izložbi, negativno odrazila na posjetiteljevo iskustvo. Ukratko, bila bih veoma zahvalna da je ispred ekrana bila stolica! Kako pripadam u studier vrstu posjetitelja (čak sam i vodila bilješke za ovu kritiku, koje li noćne more za staromodne kustose!), a izložba je obilovala materijalom, već sam pri kraju prvog dijela bila dobrano umorna i vapila sam za mjestom za odmor. Nažalost, jedino dostupno bilo je ono namijenjeno čuvarici, pa sam, priznajem, iskoristila njenu odsutnost. Mada je u danim prostornim okolnostima bilo neizvedivo postaviti bilo kakvo mjesto za sjedenje ispred postojećih videa, pokoji stolac na manje frekventnim lokacijama poslužio bi svrsi. Udoban muzej onaj je čiji će korisnici lakše i više uživati u svom posjetu, i u njega će se lakše vratiti.

U temu udobnosti ulazi i pitanje fizičke čitljivosti, odnosno dostupnosti, legendi. Promatrajući posjetitelje na Noći muzeja, uočila sam da je većina muškaraca, a i više pripadnice nježnijeg spola, u iščitavanju pojedinih legendi (pa i promatranju dotičnih fotografija) dospijevala u poprilično pogrbljen položaj. Neke su, naime, bile postavljene na visinu od tek 1.2 metra. Posve je nepotrebno iznositi razloge zbog kojih je ovakav položaj neprimjeren. Svoju sumnju potvrdila sam upitima samih korisnika, pa tim više vjerujem da pravila vezana uz tzv. očište doista imaju smisla.

Očekivani, ali ne i opravdavajući, alibi za prenisko smještene legende bio bi nedostatak prostora. Neke od ploha doista su bile preopterećene materijalom. No, ovdje bi valjalo poraditi na uzroku, a ne posljedici, te ili smanjiti zgusnutost izložaka i teksta njihovim odvajanjem ili, kada potonje nije moguće zbog nedostatka prostora, odlučiti se za najefektnije i najvažnije izloške.

                                               (Foto: MGZ)

O diskursu

Promatrana izložba donijela je veliko mnoštvo informacija, pri čemu je prednost bila njihova hijerarhizacija upotrebom uvodnih paragrafa, dok su dijelovi dotične teme podijeljeni u manje tekstualne cjeline, a detalji o izlošcima bili su uobičajno dostupni putem legendi. Nedostatak je bio povremeno odviše znanstveni diskurs te prevelika količina podataka. Znajući da su najrjeđi posjetitelji koji čitaju baš svaki redak, nema potrebe gomilati stručne izraze i ići u najmanje povijesne detalje. Posebno ne kada je u pitanju tako mali prostor poput MGZ-ovog tavanskog. Pri tome posebno upozoravam da određeni latinski termini nisu bili prevedeni, kao da se očekuje od korisnika da dođu s njihovim predznanjem. Prosječni građanin zasiguno ne zna što znači ime psalma ''Miserere'', kakva je to misa ''pro infirmo'' niti što je to ''oficij'', ''katafalk'', ''lafeta'', ''libacija'', ''klepsidora''. Uputno je uvijek i dosljedno provoditi objašnjavanje stranih termina te ih, kada god je to moguće, zamijeniti domaćima, ili ih u najmanju ruku pojasniti. U muzejskoj edukaciji nema podrazumijevanja, niti onoga što  je korisnik ''već morao znati''. Niti svaki vlada latinskim, niti mu imena poput Lelje Dobronić ili Artura Schneidera, da spomenem neke od primjera, nešto znače. Kada ih se navodi u tekstu, valja spomenuti da je riječ o znanstvenim autoritetima, stavljajući njihove profesije ispred samog imena (''povjesničarka i arheologinja''; ''povjesničar umjetnosti''), čime se olakšava razumijevanje teksta svima, pa i onim neupućenijim posjetiteljima. Uvjerenja sam da je važno da muzej ne patronizira svisoka svojim korisnicima, da ih ne dovodi u neugodnu situaciju odvećom stručnošću te da ne bude namijenjen samo visoko obrazovnim članovima zajednice.

Zaključak

Unatoč iznesenim kritikama, smatram da je ova izložba bila vrlo dobra, posebno iz tematske perspektive. Prerijetko se hrvatski muzeji upuštaju u društveno angažirane projekte poput ovog, težeći promišljanju jednog izuzetno važnog aspekta ljudskog postojanja, koji ne zaobilazi nikoga, a to je smrt. U tom smislu MGZ pokazuje da je u pionirima suvremene muzejske djelatnosti naše domovine te sam njegovim djelatnicima zahvalna na hrabrosti da se uhvate u koštac s teškim, pa čak i nedostižnim, ali istodobno prevažnim temama.

Petra Blažević

---

[1] U jednoj od poznatijih kategorizacija posjetitelja oni se nazivaju studier, a obilježava ih duboki interes za temu izložbe, sudjelovanje u interakciji i najdulji boravak u muzeju, a uglavnom najmanji postotak publike pripada ovoj grupi. Prema istoj tipologiji, većina korisnika dijeli se na dvije skupine: streaker i stroller, koju su bržeg tempa i poklanjaju manje (ili nimalo) pažnje detaljima.

IZDVAJAMO...

Ovoga puta samo kratko želim skrenuti pozornost na dva europska projekta iz područja kulturne baštine - The MeLa* Project  i Eunamus. Riječ je o znanstvenim projektima iz kategorije FP7 koji su financirani sredstvima Europske komisije. U projektima sudjeluju neka od najjačih sveučilišta i kulturnih institucija Europe.

 

The MeLa* Project predstavlja se sloganom „European Museums in an age of migrations“, a riječ je o četiri godine dugom istraživačkom projektu koji se bavi novi pristupima i odnosima koje donosi „doba migracija“. Projekt nudi vrlo široko postavljenu platformu za proučavanje međuodnosa novih pojava koje nosi globalizacija i njihov odraz na institucije baštine. Istraživanje je podijeljeno u 6 područja čiji bi rezultati u cjelini trebali dati širu sliku o procesima koji nas okružuju. Internet stranica vrlo je zanimljivo oblikovana i nudi, osim iscrpnih informacija o projektu, ujedno i niz zanimljivih dokumenata, rezultata istraživanja, linkova i sl. Ako vam nedostaje inspiracije, istraživanje ove stranice, tj. projekta sigurno će vam pružiti novi poticaj i novi pogled na istraživanje baštine.

Eunamus jest također europski projekt kao i MeLa, a riječ je o trogodišnjem projektu čiji je fokus na istraživanju povijesti, sadašnjosti i budućnosti europskih nacionalnih muzeja. Također, i u ovome slučaju globalizacija je donijela promjene koje su neminovno utjecale na muzeje i njihov daljnji razvoj. Posebice je to vidljivo kod nacionalnih muzeja, koji su prisiljeni preispitati svoju ulogu u društvu i svoj nacionalni predznak u kontekstu novih političkih i nacionalnih promjena, pa i onih nadnacionalnih. Također, internet stranica i ovog projekta, iako nešto skromnijeg dizajna od MeLa-e, nudi vrlo zanimljiv sadržaj i mnoštvo zanimljivih članaka o navedenoj temi, te izvora i linkova.   

Stoga, ako vas zanimaju navedene teme, ili jednostavno želite vidjeti kako se rade istraživački projekti na europskom nivou, provjerite navedene projekte i njihove internet stranice.

SVA LICA BAŠTINE

Muzej u bolnici – Muzej Klinike za psihijatriju Vrapče

Zaista je neopisivo zanimljivo otkrivati nove i neistražene oblike baštine i mjesta gdje se sve ona skriva! A naša priča započela je u bolnici. I kao da to već samo po sebi nije dovoljno neobično i uzbudljivo, uputili smo se, profesori i studenti, krajem siječnja na terensku nastavu u bolnicu Vrapče. Ne trebam naglasiti kako većina nas nikada prije nije imala priliku (ili potrebu, nuždu) posjetiti jednu psihijatrijsku bolnicu, a kamoli jednu poput Klinike za psihijatriju Vrapče koja nosi i tako zanimljivu i bogatu povijest.

Sl.1 Ulaz u blonicu (foto: wikipedia)

Bolnica je smještena u zapadnom dijelu grada Zagreba, svega nekoliko autobusnih stanica od Črnomerca. S obzirom na položaj, evidentno je da se bolnica nekada nalazila na samome rubu ili malo izvan grada te da je bila okružena perivojem i šumom što je zasigurno bio idealan položaj s obzirom na svrhu bolnice; ali i sasvim tipičan, jer su sve bolnice zahtijevale mirnije predjele poradi ugodnijeg boravka i liječenja pacijenata. Bolnica je dovršena 1879. godine prema nacrtu arhitekta Kuna Weidmanna u umjerenom neoklasicističkom stilu koji se i danas prepoznaje na glavnoj ulaznoj zgradi žutog pročelja (otuda proizlazi popularan naziv bolnice „žuta kuća“), a koje svakog posjetitelja dočekuje dok prilazi drvoredom prema Bolničkoj cesti.

No, da bih mogla iole dočarati u kakvu pustolovinu smo se upustili toga dana, moram naglasiti da je s dodatnim istraživanjem i pokušajem rasvjetljavanja ove vrlo zanimljive ljudske pojave – ludila (sasvim s margine i uvijek u tajnosti), same psihijatrije pa i bolnice kao takve, stvar je postala još zamršenija nego što se isprva činilo da bi mogla biti. Naime, ne moram niti spominjati da zanimljive literature o toj temi ima na pretek. Gotovo jednaki broj pobornika i protivnika psihijatrije, ali i sasvim nekonvencionalnih teorija o tome što to ludilo jest.

Sl.2 Rad iz zbirke Muzeja

U svom tekstu Madness and society poznati filozof Michel Foucault postavlja nekoliko zanimljivih teza vezanih uz pojavu mentalno bolesnih osoba koje se u društvu često nazivaju luđacima. Foucault gotovo inzistira na izrazu luđak (madman) želeći time napraviti jasnu distinkciju u povijesnom pregledu odnosa društva prema osobama koje su upitnog mentalnog zdravlja. On primjećuje kako su u ranijim tzv. „primitivnim“ društvima takve osobe često imale povoljniji status u društvu, tj. smatrale se receptorima božanskog ili magijskog. Njihov status se kroz vrijeme mijenjao, pa tako u srednjem vijeku zapadne civilizacije primjećujemo kako su luđaci smatrani svojevrsnim ludama (u odnosu na to javljaju se izrazi poput „seoska ili dvorska luda“) te se društvo prema njima poprilično okrutno odnosilo, pokušavajući zdrave zaštititi od bolesnih. Stvari se značajnije mijenjaju u 17. st. kada se prema Foucultovom mišljenu formira industrijsko društvo te se takvi pojedinci, nesposobni za rad, smatraju svojevrsnim „neprijateljima“ društva te se na osnovi toga često proglašavaju kriminalcima. Ipak, krajem 18. st. i daljnjim razvojem industrijskog društva po prvi puta se takve osobe označuju kao bolesne, te se javlja izraz mentalni bolesnik. Ovu novu klasifikaciju slijedi otvaranje i prvih specijaliziranih bolnica za mentalno bolesne (kao paralelne institucija bolnicama za tjelesno bolesne osobe). Iako autor tvrdi da mu nije cilj kritizirati psihijatriju, on to ipak, na posredan način čini. Svojim tekstom Madness and society Foucault nedvojbeno provocira, ali također i nameće neka zanimljiva pitanja - jesu li mentalno bolesne osobe zaista bolesne? I jesu li one zapravo žrtve društva u kojem žive?

No, još jednu zanimljiv detalj Foucault primjećuje, a to jest činjenica da je pojam ludila na neki način gotovo azilantski smješten u književnost. Kako je književnost forma kojom je odobreno biti pomalo „lud“, ponekad se čini da je to za jednoga pisca ili pjesnika gotovo obavezno. Istu analogiju mogli bismo primijeniti i na umjetnost kao takvu, bilo ona likovna, glazbena ili nešto treće te su se umjetnici oduvijek smatrali ljudima s ruba društva, osobama sumnjivih i upitnih moralnih ili mentalnih sposobnosti. To nas pak dovodi do odgovora na pitanje zašto se takva zanimanja često, pa i dan danas, smatraju društveno manje vrijednima - nešto što je proizvod ludila nikako ne može biti društveno prihvatljivo (ili barem ne do onoga trenutka kada se taj produkt ludila može dobro unovčiti).

Što se tiče literarnih uradaka, preporučila bih djela Franza Kafke, pogotovo pripovijetke, koje često obiluju motivima s granice zdravog razuma te su česti glavni likovi osobe koje su ili mentalno bolesne ili smatrane takvima od strane društva. Posebice bih spomenula pripovijetku Preobražaj uz koju se vežu mnoge interpretacije, no jedna od rjeđih i zanimljivijih jest ona koja kaže da je u Kafkinom djelu opisana sama pojava i proces mentalne bolesti koja preuzima kontrolu nad, dotada, zdravim ljudskim bićem, sirotim Gregorom Samsom.

Sl.3 Rad iz zbirke Muzeja

No vratimo se našoj priči i ovom posebno zanimljivom posjetu. U posjet nas je prihvatila voditeljica knjižnice i muzeja bolnice Vrapče, gospođa mr. sc. Snježana Spitzmüller. Obilazak smo započeli razgledom knjižnice te prostorije muzeja, Galerije Slava Raškaj i kafića Svitanje. Da, točno ste pročitali, bolnica unutar svoga kompleksa ima i jedna sasvim poseban kafić, ali o tome malo kasnije. Osnivač muzeja bio je psihijatar dr. Stanislav Župić i kako nas je gospođa Spitzmüller uputila, ovdje se čuva vrijedna dokumentacija o bolnici Vrapče, povijesti bolesti pacijenata Bolnice te njihovi likovni i drugi radovi. Likovni radovi nastali su za vrijeme njihovog boravka u bolnici i često su rezultat radnih terapija.

U bolnici su boravile mnoge poznate osobe poput slikarice Slava Raškaj, kipara Branko Dešković, pisca Ante Kovačića, pjesnika Vladimira Vidrića te glazbenice i slikarice Marije Novaković. Malo je poznato da je slikarica Slava Raškaj svoje slavno djelo Lopoči naslikala upravo u bolnici u Vrapču dok je tamo boravila tijekom 1899. godine. Nažalost, poznata je slikarica u bolnici i umrla 1906. godine od tuberkuloze. No, osim slavne Slave, još jedno ime se posebno ističe, a to je ime pijanistice i slikarice gospođe Marija Novaković koja je postala poznata između ostalog jer se smatra da je bila ljubavnica slavnog skladatelja Gustava Mahlera. Zbirka njenih crteža i grafika možda je i najzanimljivije što muzej posjeduje. Uz to, Marija Novaković patila je i od skribomanije zbog čega je ostavila Muzeju tisuće ispisanih stranica, mahom na njemačkom jeziku.

Sl.4 Radovi Marije Novaković

Sam Muzej bolnice Vrapče trenutno je fizički smješten u jednoj prostoriji s galerijom. Evidentna je neadekvatnost samog prostora te je vidljiva potreba za većim prostorom koji bi bio primjereniji za čuvanje i prezentaciju zbirke. Ipak, kako nam je rečeno, postoji jasna želja da se prostor u dogledno vrijeme uredi i da primjereno posluži za smještaj ove vrijedne i zanimljive zbirke. Uz to smo razgledali i novoizgrađenu galeriju Slava Raškaj koja je smještena u sjevernom dijelu kompleksa bolnice, podalje od samog prostora muzeja. Tamo se trenutno izlažu radovi pacijenata bolnice.

Na kraju posjeta imali smo prilike i sami svjedočiti životu pacijenata u bolnici. Naime, bolnica Vrapče pokrenula je zanimljiv projekt kafića Svitanje – on funkcionira kao pravi kafić i služi pacijentima bolnice da nauče određene vještine i znanja, te da pri povratku u zajednicu pokušaju pronaći sličan posao što bi im trebalo pomoći u resocijalizaciji i osamostaljenju. I zaista moram reći da je boravak u kafiću Svitanje bio iznimno ugodno i pozitivno iskustvo.

Muzej je ove godine po prvi puta sudjelovao i u Noći muzeja, s čime jasno daju do znanja da se žele otvoriti javnosti i da žele približiti baštinu Muzeja, ali i priču o samoj bolnici i psihijatriji široj publici. Jer, koliko god mi ignorirali postojanje psihičkih bolesti i mentalnih problema među ljudima, ona su češća nego smo toga i svjesni. Stoga mogu zaključiti da su mogućnosti koje pruža ovaj Muzej neizmjerno velike, a s obzirom na svoje poslanje i vrlo važne. Naime, on upravo dokazuje koliko je uloga institucija u prezentaciji baštine iznimno važna.

Na kraju mogu samo reći da smo svi (ako smijem tako pretpostaviti) složni u ocijeni da je to bio jedan vrlo neobičan, ali i vrlo inspirativan posjet koji nas je naveo na mnoga razmišljanja. Ulazeći u područje psihijatrije, ali još šire, samog fenomena ludila, otvara se cijelo jedno područje ljudske povijesti koje je na toliko razina isprepleteno da ga je gotovo nemoguće sagledati. U nadi da će novi semestar donijeti mogućnost za daljnji rad na ovoj temi, a posebice zbirci Muzeja bolnice Vrapče, zaključiti ću priču studentski osvrtima i komentarima na ovu zanimljivu terensku nastavu.

(H.S.)

***

Mislim da Muzej Bolnice Vrapče ima mnogo potencijala da postane jedan od najzanimljivijih muzeja u Hrvatskoj. (...) Moji dojmovi što se tiču posjeta su jako pozitivni. Građa je izuzetno zanimljiva, kao i sama priča koja stoji iza nje (ljudi, povijest zgrade, sama zgrada!). Na mene je ostavila snažan dojam, te bi ga htjela (a i hoću) posjetiti opet i informirati se o volonterstvu.

Maja Kanđera

Smatram da treba svakako odati kolegici priznanje za rad i trud u svim uvjetima i mogućnostima u Vrapču. Svakako je pohvalno što se uspijeva snaći i raditi za boljitak te baštine (što je nažalost prečesto i u većim muzejima slučaj). Mala zamjerka jedino što nemaju radionicu za predmete koje bi mogli prodavati i time financirati daljni razvoj muzeja i knjižnice. Želim joj puno sreće u budućnosti.

Porin Šćukanec Rezniček

Ono što mogu reći u vezi posjeta knjižnici i muzeju psihijatrijske bolnice jest da mi se sama inicijativa o pokušaju oživljavanja takvog projekta zaista sviđa, te bi se unatoč mnogobrojnim tehničkim nedostacima kojima smo svjedočili mogla i ostvariti kad bi se prepoznali stvarni potencijali
zanimljive zbirke radova koji su sačuvani. Osim toga, preko radova moguće je ispričati mnogo zanimljivih sudbina koje bi činile dobar oslonac za začetak zbirke. Kao što smo zaključili, takav projekt mogao bi ustanovu prikazati u drugačijem svijetlu, za razliku od konotacija koje se inače
vezuju uz nju. Svakako je za početak važno da se najprije osvijesti značaj takve baštine, izvan i unutar institucije, kako bi se nakon toga mogla rješavati financijska pitanja oko organizacije.

Maksin Pužar

Psihijatrijska bolnica Vrapče čuva muzej intimne atmosfere  i zanimljive priče posebnih pacijenata. Iako je funkcijja bolnice liječenje pacijenata smatram kako bolnica ima veliku odgovornost i oko brige za ovaj muzej. Bolnica ima priliku promijeniti svoj loš imidž 'žute zgrade' i komunicirati s javnosti na sasvim drugačiji način. Kroz toplinu umjetnosti i kulture može progovoriti o psihijatriji te osvijestiti i educirati. Treba naglasiti kako je muzej ovakvoga tipa jedinstven u svijetu te može potaknuti mnoge teme koje povezuju psihijatriju i umjetnost, a na korist obje discipline. Na taj način brinemo i o pacijentima i baštini.

  

Vanesa Varga

Moji dojmovi oko posjeta muzeju Vrapče isključivo su pozitivni. Poziv na posjetu zainteresirao me i iznenadio budući nisam ni znala da postoji i nisam ni slutila gdje se sve mogu kriti ovakve riznice. U muzeološkom bi se smislu imalo što popraviti, izmijeniti i poboljšati, posebice način i kvaliteta čuvanja i prezentiranja predmeta. Ipak, oduševilo me što se ti predmeti čuvaju i što im se pridaje važnost, iako po mom mišljenju nedostatna, smatram da bi se trebalo uložiti u njihovo očuvanje i zaštitu ali i prezentiranje, bolje upoznavanje javnosti sa ovim muzejom, jer mislim da svijet o njegovom postojanju, nažalost, nije prevelika. (...)

Nikolina Rusac

Terenska nastava u Muzej psihijatrijske ustanove Vrapče je bila iznimno zanimljiva zbog mjesta gdje je muzej smješten (psihijatrijska ustanova) koje nudi izvornu atmosferu u kojoj su umjetnici koji su boravili tamo određeni dio svog života stvarali svoja umjetnička djela, a i zbog samih umjetničkih djela koja su me zapravo ugodno iznenadila svojom kvalitetom, ekspresijom, simbolikom... (...) Zapravo me cijela ili bolje rečeno djelomično ispričana priča oko Marije Novaković  toliko zaintrigirala, da želim saznati više o njoj, njenom životu i njenom umjetničkom stvaralaštvu. Uvjeti u muzeju nisu idelani za čuvanje umjetničkih djela, kao što smo svi vidjeli, jer je to prvenstveno bolnica, tj. psihijatrijska ustanova. Ali mislim da se uz malo više truda i motivacije ravnatelja i ostalih djelatnika može postići puno više. Nadam se da cijene ono što posjeduju, umjetnička djela velike kvalitete iznimno zanimljivih ličnosti i cijele njihove živote napisane u kartonima povijesti bolesti zbog čega je cijela ta priča zaokružena i toliko zanimljiva.(...)

Tina Rajić

Premda više ne živimo u vremenu u kojemu prevladava shvaćanje koje duševne bolesnike svrstava na marginu društvene zajednice, još uvijek se povremeno susrećemo s prežicima ovakvih razmišljanja. Jesu li oni rezultat neznanja, ignorancije ili straha u ovom slučaju nije najvažniji faktor koji zahtjeva odgovor, već je kroz djelatnost i ulogu ovog muzeja moguće sagledati njegovu važnost ne samo u okviru muzejske zajednice i njezina razvoja, već kao subjekta izravnog utjecaja na svakodnevnicu, promišljanje i formiranje stavova o ovom, još uvijek nedovoljno nam poznatom segmentu društvene zajednice. Naime, on predstavlja jedan od ključnih faktora koji nas može bolje upoznati sa svijetom u kojem su djelovali duševni bolesnici, njihovim opusima, a time i razmišljanjima, pogledima, strahovima i fazama te nas time učiniti bližima njihovom uvažavanju i shvaćanju problematike na koju se oslanja njihov umjetnički izričaj. Na taj način je moguće ostvariti korak bliže ka našoj edukaciji i posljedično, ravnopravnom vrednovanju njihovih radova, ali i samih pojedinaca kao pripadnika društva. 

Ana Lovreković

Smatram da zbirka koju posjeduje Muzej Bolnice Vrapče sadrži velik potencijal i svakako je slučaj na koji treba ukazati pozornost i približiti široj društvenoj zajednici. Likovna terapija kao pomoć pri izlječenju osobama s psihičkim poremećajima često donosi vrijedne umjetničke radove koje bi i struka mogla/trebala uzeti kao relevantne. Sam čin umjetničke valorizacije takvih djela (ali ne nužno samo valorizacija, već i činjenica da takvi ljudi postaju vidljivima, primijećenima i uvaženima kao takvima od strane društva kroz čin približavanja njihove kreativne djelatnosti i objavljivanja iste društvu) postaje i činom društvene osjetljivosti i senzibiliteta prema drugome.

Sara Bertičević

Posjet muzeju bolnice Vrapče me se vrlo dojmio jer još nisam vidjela takvu vrstu izložbe. Bilo je zanimljivo vidjeti način na koji bolnica funkcionira a posebno zanimljiva je bila terapija radom koja nam je omogućila da dublje prodremo u ljudsku psihu i vidimo da iz teških životnih situacija mogu nastati predivna djela (pod ovim ne mislim samo na umjetničke radove koje smo vidjeli nego i kafić u sklopu bolnice). Žao mi je samo što još uvijek nema adekvatnijih uvjeta da se takva vrsta baštine bolje očuva.

Tatjana Buha

Smatram da je rad djelatnika ovog muzeja iznimno važan u očuvanju muzejskih zbirki ove bolnice, te se nadam da će se u bližoj budućnosti omogućiti projekti koji će doprinijeti (medijskom) eksponiranju izložbe većem broju posjetitelja, te upoznavanju javnosti s djelima i životom pacijenata bolnice Vrapče. No, smatram da je potrebno bolje očuvanje i konzerviranje pojedinih radova izloženih u samoj bolnici. Također, nadam se i eventualnim studentskim projektima i daljnjem istraživanju još neistraženih radova pacijenata, te formiranju jedne izložbe koja bi široj javnosti predstavila djela pacijenata, čiji je jedan životni period bio obilježen psihičkim bolestima, njihov život, povijest bolesti, te uopće povijest ove iznimno važne liječničke ustanove.

Marina Tkalčić

__________________________

Hvala svim studentima koji su svojim komentarima doprinijeli oblikovanju ovog članka. Posebna hvala kolegici Tini Rajić na ustupljenim fotografijama.

* * *

Nakon jednosemestralne stanke ponovo pokrećemo ovaj blog. Razloga za stanku bilo je mnogo, no još ih je i više za održavanjem i ustrajanjem da ovaj mali eksperimentalni projekt ipak uspije.

U posljednjih nekoliko mjeseci mnogo se toga događalo i mnogo novih tema otvorilo za raspravu i analizu. Iza nas je nekoliko konferencija, simpozija i predavanja, no također i raznih terenskih nastava koje su se odvile na više ili manje očekivanim mjestima baštine. One upečatljivije i zanimljivije trenutke i događaje pokušati ćemo u svojevrsnoj retrospektivi dotaknuti.

U budućnosti pak nastojati ćemo paralelno pratiti i pokrivati događanja iz svijeta kulturne i prirodne baštine, muzeja i ostalih baštinskih institucija.

Kako bi ovaj mali projekt ipak uspio, osim potpore svih s kojima radimo, biti će nem potrebna pomoć i angažman, u prvom redu studenata, kojima je ovaj blog jednim dijelom i namijenjen.

Stoga ovim putem upućujem poziv studentima (ali i svima ostalima zainteresiranima, naravno!) za sudjelovanjem na ovom blogu te pisanjem i slanjem priloga za objavljivanje.

Vaša Katedra za muzeologiju i upravljanje baštinom