SVA LICA BAŠTINE

Muzej u bolnici – Muzej Klinike za psihijatriju Vrapče

Zaista je neopisivo zanimljivo otkrivati nove i neistražene oblike baštine i mjesta gdje se sve ona skriva! A naša priča započela je u bolnici. I kao da to već samo po sebi nije dovoljno neobično i uzbudljivo, uputili smo se, profesori i studenti, krajem siječnja na terensku nastavu u bolnicu Vrapče. Ne trebam naglasiti kako većina nas nikada prije nije imala priliku (ili potrebu, nuždu) posjetiti jednu psihijatrijsku bolnicu, a kamoli jednu poput Klinike za psihijatriju Vrapče koja nosi i tako zanimljivu i bogatu povijest.

Sl.1 Ulaz u blonicu (foto: wikipedia)

Bolnica je smještena u zapadnom dijelu grada Zagreba, svega nekoliko autobusnih stanica od Črnomerca. S obzirom na položaj, evidentno je da se bolnica nekada nalazila na samome rubu ili malo izvan grada te da je bila okružena perivojem i šumom što je zasigurno bio idealan položaj s obzirom na svrhu bolnice; ali i sasvim tipičan, jer su sve bolnice zahtijevale mirnije predjele poradi ugodnijeg boravka i liječenja pacijenata. Bolnica je dovršena 1879. godine prema nacrtu arhitekta Kuna Weidmanna u umjerenom neoklasicističkom stilu koji se i danas prepoznaje na glavnoj ulaznoj zgradi žutog pročelja (otuda proizlazi popularan naziv bolnice „žuta kuća“), a koje svakog posjetitelja dočekuje dok prilazi drvoredom prema Bolničkoj cesti.

No, da bih mogla iole dočarati u kakvu pustolovinu smo se upustili toga dana, moram naglasiti da je s dodatnim istraživanjem i pokušajem rasvjetljavanja ove vrlo zanimljive ljudske pojave – ludila (sasvim s margine i uvijek u tajnosti), same psihijatrije pa i bolnice kao takve, stvar je postala još zamršenija nego što se isprva činilo da bi mogla biti. Naime, ne moram niti spominjati da zanimljive literature o toj temi ima na pretek. Gotovo jednaki broj pobornika i protivnika psihijatrije, ali i sasvim nekonvencionalnih teorija o tome što to ludilo jest.

Sl.2 Rad iz zbirke Muzeja

U svom tekstu Madness and society poznati filozof Michel Foucault postavlja nekoliko zanimljivih teza vezanih uz pojavu mentalno bolesnih osoba koje se u društvu često nazivaju luđacima. Foucault gotovo inzistira na izrazu luđak (madman) želeći time napraviti jasnu distinkciju u povijesnom pregledu odnosa društva prema osobama koje su upitnog mentalnog zdravlja. On primjećuje kako su u ranijim tzv. „primitivnim“ društvima takve osobe često imale povoljniji status u društvu, tj. smatrale se receptorima božanskog ili magijskog. Njihov status se kroz vrijeme mijenjao, pa tako u srednjem vijeku zapadne civilizacije primjećujemo kako su luđaci smatrani svojevrsnim ludama (u odnosu na to javljaju se izrazi poput „seoska ili dvorska luda“) te se društvo prema njima poprilično okrutno odnosilo, pokušavajući zdrave zaštititi od bolesnih. Stvari se značajnije mijenjaju u 17. st. kada se prema Foucultovom mišljenu formira industrijsko društvo te se takvi pojedinci, nesposobni za rad, smatraju svojevrsnim „neprijateljima“ društva te se na osnovi toga često proglašavaju kriminalcima. Ipak, krajem 18. st. i daljnjim razvojem industrijskog društva po prvi puta se takve osobe označuju kao bolesne, te se javlja izraz mentalni bolesnik. Ovu novu klasifikaciju slijedi otvaranje i prvih specijaliziranih bolnica za mentalno bolesne (kao paralelne institucija bolnicama za tjelesno bolesne osobe). Iako autor tvrdi da mu nije cilj kritizirati psihijatriju, on to ipak, na posredan način čini. Svojim tekstom Madness and society Foucault nedvojbeno provocira, ali također i nameće neka zanimljiva pitanja - jesu li mentalno bolesne osobe zaista bolesne? I jesu li one zapravo žrtve društva u kojem žive?

No, još jednu zanimljiv detalj Foucault primjećuje, a to jest činjenica da je pojam ludila na neki način gotovo azilantski smješten u književnost. Kako je književnost forma kojom je odobreno biti pomalo „lud“, ponekad se čini da je to za jednoga pisca ili pjesnika gotovo obavezno. Istu analogiju mogli bismo primijeniti i na umjetnost kao takvu, bilo ona likovna, glazbena ili nešto treće te su se umjetnici oduvijek smatrali ljudima s ruba društva, osobama sumnjivih i upitnih moralnih ili mentalnih sposobnosti. To nas pak dovodi do odgovora na pitanje zašto se takva zanimanja često, pa i dan danas, smatraju društveno manje vrijednima - nešto što je proizvod ludila nikako ne može biti društveno prihvatljivo (ili barem ne do onoga trenutka kada se taj produkt ludila može dobro unovčiti).

Što se tiče literarnih uradaka, preporučila bih djela Franza Kafke, pogotovo pripovijetke, koje često obiluju motivima s granice zdravog razuma te su česti glavni likovi osobe koje su ili mentalno bolesne ili smatrane takvima od strane društva. Posebice bih spomenula pripovijetku Preobražaj uz koju se vežu mnoge interpretacije, no jedna od rjeđih i zanimljivijih jest ona koja kaže da je u Kafkinom djelu opisana sama pojava i proces mentalne bolesti koja preuzima kontrolu nad, dotada, zdravim ljudskim bićem, sirotim Gregorom Samsom.

Sl.3 Rad iz zbirke Muzeja

No vratimo se našoj priči i ovom posebno zanimljivom posjetu. U posjet nas je prihvatila voditeljica knjižnice i muzeja bolnice Vrapče, gospođa mr. sc. Snježana Spitzmüller. Obilazak smo započeli razgledom knjižnice te prostorije muzeja, Galerije Slava Raškaj i kafića Svitanje. Da, točno ste pročitali, bolnica unutar svoga kompleksa ima i jedna sasvim poseban kafić, ali o tome malo kasnije. Osnivač muzeja bio je psihijatar dr. Stanislav Župić i kako nas je gospođa Spitzmüller uputila, ovdje se čuva vrijedna dokumentacija o bolnici Vrapče, povijesti bolesti pacijenata Bolnice te njihovi likovni i drugi radovi. Likovni radovi nastali su za vrijeme njihovog boravka u bolnici i često su rezultat radnih terapija.

U bolnici su boravile mnoge poznate osobe poput slikarice Slava Raškaj, kipara Branko Dešković, pisca Ante Kovačića, pjesnika Vladimira Vidrića te glazbenice i slikarice Marije Novaković. Malo je poznato da je slikarica Slava Raškaj svoje slavno djelo Lopoči naslikala upravo u bolnici u Vrapču dok je tamo boravila tijekom 1899. godine. Nažalost, poznata je slikarica u bolnici i umrla 1906. godine od tuberkuloze. No, osim slavne Slave, još jedno ime se posebno ističe, a to je ime pijanistice i slikarice gospođe Marija Novaković koja je postala poznata između ostalog jer se smatra da je bila ljubavnica slavnog skladatelja Gustava Mahlera. Zbirka njenih crteža i grafika možda je i najzanimljivije što muzej posjeduje. Uz to, Marija Novaković patila je i od skribomanije zbog čega je ostavila Muzeju tisuće ispisanih stranica, mahom na njemačkom jeziku.

Sl.4 Radovi Marije Novaković

Sam Muzej bolnice Vrapče trenutno je fizički smješten u jednoj prostoriji s galerijom. Evidentna je neadekvatnost samog prostora te je vidljiva potreba za većim prostorom koji bi bio primjereniji za čuvanje i prezentaciju zbirke. Ipak, kako nam je rečeno, postoji jasna želja da se prostor u dogledno vrijeme uredi i da primjereno posluži za smještaj ove vrijedne i zanimljive zbirke. Uz to smo razgledali i novoizgrađenu galeriju Slava Raškaj koja je smještena u sjevernom dijelu kompleksa bolnice, podalje od samog prostora muzeja. Tamo se trenutno izlažu radovi pacijenata bolnice.

Na kraju posjeta imali smo prilike i sami svjedočiti životu pacijenata u bolnici. Naime, bolnica Vrapče pokrenula je zanimljiv projekt kafića Svitanje – on funkcionira kao pravi kafić i služi pacijentima bolnice da nauče određene vještine i znanja, te da pri povratku u zajednicu pokušaju pronaći sličan posao što bi im trebalo pomoći u resocijalizaciji i osamostaljenju. I zaista moram reći da je boravak u kafiću Svitanje bio iznimno ugodno i pozitivno iskustvo.

Muzej je ove godine po prvi puta sudjelovao i u Noći muzeja, s čime jasno daju do znanja da se žele otvoriti javnosti i da žele približiti baštinu Muzeja, ali i priču o samoj bolnici i psihijatriji široj publici. Jer, koliko god mi ignorirali postojanje psihičkih bolesti i mentalnih problema među ljudima, ona su češća nego smo toga i svjesni. Stoga mogu zaključiti da su mogućnosti koje pruža ovaj Muzej neizmjerno velike, a s obzirom na svoje poslanje i vrlo važne. Naime, on upravo dokazuje koliko je uloga institucija u prezentaciji baštine iznimno važna.

Na kraju mogu samo reći da smo svi (ako smijem tako pretpostaviti) složni u ocijeni da je to bio jedan vrlo neobičan, ali i vrlo inspirativan posjet koji nas je naveo na mnoga razmišljanja. Ulazeći u područje psihijatrije, ali još šire, samog fenomena ludila, otvara se cijelo jedno područje ljudske povijesti koje je na toliko razina isprepleteno da ga je gotovo nemoguće sagledati. U nadi da će novi semestar donijeti mogućnost za daljnji rad na ovoj temi, a posebice zbirci Muzeja bolnice Vrapče, zaključiti ću priču studentski osvrtima i komentarima na ovu zanimljivu terensku nastavu.

(H.S.)

***

Mislim da Muzej Bolnice Vrapče ima mnogo potencijala da postane jedan od najzanimljivijih muzeja u Hrvatskoj. (...) Moji dojmovi što se tiču posjeta su jako pozitivni. Građa je izuzetno zanimljiva, kao i sama priča koja stoji iza nje (ljudi, povijest zgrade, sama zgrada!). Na mene je ostavila snažan dojam, te bi ga htjela (a i hoću) posjetiti opet i informirati se o volonterstvu.

Maja Kanđera

Smatram da treba svakako odati kolegici priznanje za rad i trud u svim uvjetima i mogućnostima u Vrapču. Svakako je pohvalno što se uspijeva snaći i raditi za boljitak te baštine (što je nažalost prečesto i u većim muzejima slučaj). Mala zamjerka jedino što nemaju radionicu za predmete koje bi mogli prodavati i time financirati daljni razvoj muzeja i knjižnice. Želim joj puno sreće u budućnosti.

Porin Šćukanec Rezniček

Ono što mogu reći u vezi posjeta knjižnici i muzeju psihijatrijske bolnice jest da mi se sama inicijativa o pokušaju oživljavanja takvog projekta zaista sviđa, te bi se unatoč mnogobrojnim tehničkim nedostacima kojima smo svjedočili mogla i ostvariti kad bi se prepoznali stvarni potencijali
zanimljive zbirke radova koji su sačuvani. Osim toga, preko radova moguće je ispričati mnogo zanimljivih sudbina koje bi činile dobar oslonac za začetak zbirke. Kao što smo zaključili, takav projekt mogao bi ustanovu prikazati u drugačijem svijetlu, za razliku od konotacija koje se inače
vezuju uz nju. Svakako je za početak važno da se najprije osvijesti značaj takve baštine, izvan i unutar institucije, kako bi se nakon toga mogla rješavati financijska pitanja oko organizacije.

Maksin Pužar

Psihijatrijska bolnica Vrapče čuva muzej intimne atmosfere  i zanimljive priče posebnih pacijenata. Iako je funkcijja bolnice liječenje pacijenata smatram kako bolnica ima veliku odgovornost i oko brige za ovaj muzej. Bolnica ima priliku promijeniti svoj loš imidž 'žute zgrade' i komunicirati s javnosti na sasvim drugačiji način. Kroz toplinu umjetnosti i kulture može progovoriti o psihijatriji te osvijestiti i educirati. Treba naglasiti kako je muzej ovakvoga tipa jedinstven u svijetu te može potaknuti mnoge teme koje povezuju psihijatriju i umjetnost, a na korist obje discipline. Na taj način brinemo i o pacijentima i baštini.

  

Vanesa Varga

Moji dojmovi oko posjeta muzeju Vrapče isključivo su pozitivni. Poziv na posjetu zainteresirao me i iznenadio budući nisam ni znala da postoji i nisam ni slutila gdje se sve mogu kriti ovakve riznice. U muzeološkom bi se smislu imalo što popraviti, izmijeniti i poboljšati, posebice način i kvaliteta čuvanja i prezentiranja predmeta. Ipak, oduševilo me što se ti predmeti čuvaju i što im se pridaje važnost, iako po mom mišljenju nedostatna, smatram da bi se trebalo uložiti u njihovo očuvanje i zaštitu ali i prezentiranje, bolje upoznavanje javnosti sa ovim muzejom, jer mislim da svijet o njegovom postojanju, nažalost, nije prevelika. (...)

Nikolina Rusac

Terenska nastava u Muzej psihijatrijske ustanove Vrapče je bila iznimno zanimljiva zbog mjesta gdje je muzej smješten (psihijatrijska ustanova) koje nudi izvornu atmosferu u kojoj su umjetnici koji su boravili tamo određeni dio svog života stvarali svoja umjetnička djela, a i zbog samih umjetničkih djela koja su me zapravo ugodno iznenadila svojom kvalitetom, ekspresijom, simbolikom... (...) Zapravo me cijela ili bolje rečeno djelomično ispričana priča oko Marije Novaković  toliko zaintrigirala, da želim saznati više o njoj, njenom životu i njenom umjetničkom stvaralaštvu. Uvjeti u muzeju nisu idelani za čuvanje umjetničkih djela, kao što smo svi vidjeli, jer je to prvenstveno bolnica, tj. psihijatrijska ustanova. Ali mislim da se uz malo više truda i motivacije ravnatelja i ostalih djelatnika može postići puno više. Nadam se da cijene ono što posjeduju, umjetnička djela velike kvalitete iznimno zanimljivih ličnosti i cijele njihove živote napisane u kartonima povijesti bolesti zbog čega je cijela ta priča zaokružena i toliko zanimljiva.(...)

Tina Rajić

Premda više ne živimo u vremenu u kojemu prevladava shvaćanje koje duševne bolesnike svrstava na marginu društvene zajednice, još uvijek se povremeno susrećemo s prežicima ovakvih razmišljanja. Jesu li oni rezultat neznanja, ignorancije ili straha u ovom slučaju nije najvažniji faktor koji zahtjeva odgovor, već je kroz djelatnost i ulogu ovog muzeja moguće sagledati njegovu važnost ne samo u okviru muzejske zajednice i njezina razvoja, već kao subjekta izravnog utjecaja na svakodnevnicu, promišljanje i formiranje stavova o ovom, još uvijek nedovoljno nam poznatom segmentu društvene zajednice. Naime, on predstavlja jedan od ključnih faktora koji nas može bolje upoznati sa svijetom u kojem su djelovali duševni bolesnici, njihovim opusima, a time i razmišljanjima, pogledima, strahovima i fazama te nas time učiniti bližima njihovom uvažavanju i shvaćanju problematike na koju se oslanja njihov umjetnički izričaj. Na taj način je moguće ostvariti korak bliže ka našoj edukaciji i posljedično, ravnopravnom vrednovanju njihovih radova, ali i samih pojedinaca kao pripadnika društva. 

Ana Lovreković

Smatram da zbirka koju posjeduje Muzej Bolnice Vrapče sadrži velik potencijal i svakako je slučaj na koji treba ukazati pozornost i približiti široj društvenoj zajednici. Likovna terapija kao pomoć pri izlječenju osobama s psihičkim poremećajima često donosi vrijedne umjetničke radove koje bi i struka mogla/trebala uzeti kao relevantne. Sam čin umjetničke valorizacije takvih djela (ali ne nužno samo valorizacija, već i činjenica da takvi ljudi postaju vidljivima, primijećenima i uvaženima kao takvima od strane društva kroz čin približavanja njihove kreativne djelatnosti i objavljivanja iste društvu) postaje i činom društvene osjetljivosti i senzibiliteta prema drugome.

Sara Bertičević

Posjet muzeju bolnice Vrapče me se vrlo dojmio jer još nisam vidjela takvu vrstu izložbe. Bilo je zanimljivo vidjeti način na koji bolnica funkcionira a posebno zanimljiva je bila terapija radom koja nam je omogućila da dublje prodremo u ljudsku psihu i vidimo da iz teških životnih situacija mogu nastati predivna djela (pod ovim ne mislim samo na umjetničke radove koje smo vidjeli nego i kafić u sklopu bolnice). Žao mi je samo što još uvijek nema adekvatnijih uvjeta da se takva vrsta baštine bolje očuva.

Tatjana Buha

Smatram da je rad djelatnika ovog muzeja iznimno važan u očuvanju muzejskih zbirki ove bolnice, te se nadam da će se u bližoj budućnosti omogućiti projekti koji će doprinijeti (medijskom) eksponiranju izložbe većem broju posjetitelja, te upoznavanju javnosti s djelima i životom pacijenata bolnice Vrapče. No, smatram da je potrebno bolje očuvanje i konzerviranje pojedinih radova izloženih u samoj bolnici. Također, nadam se i eventualnim studentskim projektima i daljnjem istraživanju još neistraženih radova pacijenata, te formiranju jedne izložbe koja bi široj javnosti predstavila djela pacijenata, čiji je jedan životni period bio obilježen psihičkim bolestima, njihov život, povijest bolesti, te uopće povijest ove iznimno važne liječničke ustanove.

Marina Tkalčić

__________________________

Hvala svim studentima koji su svojim komentarima doprinijeli oblikovanju ovog članka. Posebna hvala kolegici Tini Rajić na ustupljenim fotografijama.